Gđa. Ljiljana Oreščanin
Ljiljana je do prije nekoliko mjeseci živjela veoma aktivnim životom, koji je operacija uvođenja stome nakratko usporila, ali nikako prekinula. Tijekom prošle godine, nakon radnog dana provedenog u Karlovcu, sjedala bi na autobus za Rijeku. Tamo je išla na predavanja na fakultetu kojeg je upisala kako bi mogla i dalje napredovati u karijeri. Iz Rijeke bi se kasno navečer vraćala u Karlovac i sljedeće jutro ponovno započinjala s istim žarom.
Došla je do samog kraja, poslala prvu verziju svog diplomskog rada, no prije dva mjeseca snažni bolovi u abdomenu nagovijestili su joj da se nešto događa i da bi trebala otići na liječnički pregled.
„Vukla sam upalu debelog crijeva sigurno dva mjeseca, a da nisam ni znala. Uobičajeni simptomi su gubitak apetita, nadutost i bolovi u trbuhu. Gubitak apetita sam si objasnila time da je bilo ljeto i da nisam bila gladna jer su bile visoke temperature Nadutost nisam prepoznala kao takvu, već sam mislila da sam se malo udebljala, a bolovi su se obično javljali oko vremena menstruacije pa sam ih povezala s time.
Jednog vikenda su se bolovi pojačali i više ih nisam mogla ignorirati. Još uvijek nisam znala koliko je ozbiljna situacija, tako da sam se sama odvezla na hitnu, gdje su ustanovili da imam upalu debelog crijeva. Ja sam nakon toga otišla doma, prošetala psa, i pripremila se za odlazak u bolnicu koji je trebao biti sljedeći dan popodne.
Međutim, preko noći su se bolovi toliko pogoršali da nisam mogla izdržati pa me je nećakinja ujutro odvela u bolnicu. Crijevo mi je puklo i saznala sam da ću dobiti stomu samo sat vremena prije operacije.“
U Ljiljaninom se slučaju sve veoma brzo odigralo, što može biti velik izazov za mentalno stanje svakog pacijenta. Ona, međutim, naglašava važnost postavljanja dobre perspektive i zauzimanja konstruktivnog stava.
„Nije mi bilo teško prihvatiti situaciju. Samo si čovjek mora sve dobro posložiti u glavi. Znala sam da će mi ili spasiti život ili ću umrijeti. Nema trećeg, nema razmišljanja. Liječnici su mi sve lijepo objasnili, znala sam da će mi odrezati dio crijeva i što uvođenje stome točno znači.
Morala sam im dati svoj službeni pristanak. Rekla sam im: ‚Može, ali pod jednim uvjetom.’ Svi su čekali da kažem koja je to ozbiljna prepreka posrijedi, a ja sam odgovorila: ‚Ako ću pristati na operaciju, želim da mi napravite lijepi šav!’ Onda su se doktori nasmijali i rekli: ‚Čim se vi šalite, bit će to dobra operacija…’
Kod mene vam je sve pomalo naopako – u krizama sam sabrana, a više se živciram oko sitnica. Pored svega što se dogodilo u tom kratkom periodu, zapravo mi je najveća trauma bio najlon na bolničkom krevetu na kojem sam spavala, izluđivao me!“
Ljiljanina operacija je prošla uspješno i nije bilo mnogo vremena za oporavak od početnog šoka, valjalo je raditi na oporavku.
„Brzo sam se vratila fizičkim aktivnostima. Vidjela sam u bolnici da je doktor u dobroj formi i da sigurno ide u teretanu pa sam ga odmah pitala kad ću se i ja moći ponovo kretati i vratiti plivanju.
Tjedan dana koje sam provela u bolnici sam stalno hodala po sobi i sama pospremala svoj krevet. Nakon toga sam bila doma i prvih nekoliko dana sam dvaput dnevno išla u šetnju po otprilike jedan kilometar, a sada, dva mjeseca nakon operacije, radim oko 10 000 koraka dnevno po lijepim karlovačkim šetnicama sa svojim psom.
Ne mogu još trčati, ne smijem ništa dizati, to su mi strogo zabranili i jedna stvar koju bih možda i mogla, ali se još uvijek se nisam usudila je ponovo voziti auto. Ne zbog boli, nego zbog koncentracije. Brzo se umaram i kao da se još uvijek ne mogu u potpunosti fokusirati. Za plivanje još nisam spremna, ali jedva čekam vratiti se u bazen.“
Kao ljubiteljica dobre hrane, Ljiljana također voli i putovanja koja joj omogućuju da isproba delicije iz raznih zemalja. Članica je društva s kojim svake godine otputuje na novu destinaciju.
„Sljedeće nam je u planu posjetiti polja ruža u Rumunjskoj. Još je malo prerano da znam hoću li biti na vrijeme spremna za takvo duže putovanje, ali ako i ovo preskočim, organizirat ću neko kraće dok se u potpunosti ne oporavim.
Neko vrijeme sam živjela u Italiji i rado se tamo vratim. Svaki puta kada idem u Italiju u posjet prijateljima i bivšim kolegama, ponesem im toliko domaće hrane i raznih pića da me carinici jedva puste preko granice, a kući vratim jednaku količinu raznih specijaliteta koje sam zavoljela ondje. Srećom mi kod nas to prolazi, u Irskoj mi nisu dopustili da prenesem ni bocu vode.“
Iako uz njezinu snagu, pozitivnost i proaktivnost nije bilo sumnje u brz oporavak, veoma je važna i podrška obitelji, prijatelja i kolega koji uvijek stajali uz nju.
„Veoma sam sretna što imam punu podršku obitelji koja se brine za mene i svih u svojoj okolini. Kolege i nadređeni na poslu su puni razumijevanja i podrške. Kada se vratim na posao, omogućit će mi da u prvom periodu radim od doma.
A kada se vratim u kancelariju, moći ću u svakom trenutku procijeniti jesam li taj dan u stanju ostati do kraja radnog vremena ili ću posao organizirati drugačije. A čeka me i završetak fakulteta, koji mi je također izašao u susret. Sami su mi predložili da nikamo ne žurim, nego zamrznem godinu i javim kada budem bila spremna obraniti diplomski rad.“
Uz diplomu magistre, nova putovanja i nove avanture, Ljiljana je od liječnika dobila i optimistične prognoze vezane uz svoj oporavak – naime, ako se sve nastavi odvijati uzlaznom putanjom kao i dosad, postoji mogućnost da će joj uskoro moći ponovno spojiti crijeva i ukloniti stomu!
Dotad Ljiljana nastavlja živjeti punim plućima – uz humor, optimizam, hrabrost i ljubav prema hrani koji ju prate u svim životnim okolnostima, kakve god one bile.
Lentismed je izrazito ponosan na to što je u Ljiljani našao ne samo nekoga kome naši proizvodi pomažu u svakodnevnom životu, nego i nekoga tko u potpunosti dijeli i živi naš moto: „Prigrli život!“ Hrabro i odlučno, kao glavni lik u svojoj priči.
