G. BORIS MATIJASEC
Čime ste se bavili do mirovine?
„Bio sam projektant. Radio sam na rekonstrukciji Ermitaža u Sankt Petersburgu, Akademiju znanosti i umjetnosti u Moskvi, plažu od 50 km u Sočiju, vojne objekte u Iraku, protueksplozivno krovište u Branimirovoj ulici u Zagrebu. Gdje god pogledam, vidim nešto što sam radio. Bio sam i deset godina u Albaniji posrednik za hrvatske poduzetnike. Vratio sam se zbog bolesti majke, i taj težak stres je najvjerojatnije doveo do razvoja karcinoma mokraćnog mjehura. Otkazali su mi i bubrezi pa sam morao na dijalizu.“
Kako ste saznali da će vam biti potrebno izvesti stomu?
„Nisam ništa znao dok se nisam probudio nakon operacije. Bio sam u tolikim bolovima kada sam došao u bolnicu, da nisam bio svjestan ničega što se događa. Većine se stvari ni ne sjećam. Kada sam se probudio bio mi je šok vidjeti na što sam sve prikopčan – pitao sam doktora u viziti: ‘Kaj od svega ovoga ide sa mnom doma?“
Je li vam razdoblje provedeno u bolnici bilo traumatično?
„Nakon operacije me ništa više nije boljelo, čim su mi riješili bubrege. Samo je rez trebao zarastati. U početku nisam mogao hodati od slabosti, ali čim sam se osovio na noge u bolnici su me počeli zvati „maratonac“. Ja nisam stajao, hodao sam po cijele dane. Kad su mi prigovorili, rekao sam im da nastavljam hodati – ja doma moram doći sposoban, ne želim ovisiti ni o kome. Kad sam došao kući, nitko mi nije morao ništa dodavati niti mi pomagati. Rekao sam svima da ne želim da me dvore, inače nikad neću ništa sam raditi. I kad me vide da se mučim, neka me puste da se mučim. Ja se moram sam popeti uz stepenice, makar četveronoške! I funkcioniralo je. U početku nisam mogao prohodati više od 50 metara, a sada hodam koliko god hoću.“
Snalazite li se dobro s pomagalima za urostomu?
„Prvih nekoliko puta sam pričvršćivao pomagalo sa suprugom. U početku nam je trebalo 40 minuta, onda smo se ubrzali na pola sata. Nakon toga sam rekao supruzi da ću odsad nadalje sve sam raditi nad umivaonikom, pred ogledalom ne mogu jer je slika obrnuta. Ni ne treba mi ogledalo, ja sam građevinac i bez problema odredim dimenzije i sredinu. Sada mi najviše vremena odlazi na skidanje ljepila, ostatak procesa traje 10 minuta.
A što god mi ne ide, ja si probam sam naći rješenje. Naslušate se svakakvih priča – nekom ovo funkcionira, nekome ne, ja nikoga ne slušam i sve sam isprobam. Sad želim ići na more, čuo sam svašta, ali odlučio sam se jednostavno sam baciti u more i vidjeti kako će to funkcionirati.
Zbog situacija kad idem nekamo nešto raditi, kad stavljam pločicu bolje mi je da spadne odmah nego nakon par sati, kad sam tko zna gdje. Ali dobro mi to drži, po zimi mi jedna pločica traje pet dana, a sad ljeti dok je vruće tri.
Jedino zapravo što mi je pravilo probleme je to što sam navikao spavati na lijevoj strani, a sad moram spavati na desnoj, inače mi se potegne vrećica pa popusti i procuri.“
Kako uspijevate svemu tome pristupati tako odlučno?
„Sve je onako kako si sami posložite u glavi. Ja ću uvijek naći načina za ono što želim jer se neću odreći ničega, nemam razloga za to. Živio sam svih svojih 60 godina svaki dan punim plućima i tako ću nastaviti dokle god budem mogao!“
