Kako će moj život izgledati sa spinalnom ozljedom? Hoću li ikada više hodati? Hoću li moći ostvariti sve ono o čemu sam dosad maštao/maštala? …
To su samo neka od bezbroj pitanja koja prolaze kroz glavu gotovo svakoj osoba koja je doživjela spinalnu ozljedu. S obzirom na to da je spinalna ozljeda traumatski događaj koji zahtijeva visoku razinu prilagodbe pojedinca u svim aspektima života te je potreban dug fizički i psihički oporavak nakon istog, pitali smo našu Mariju da sa nama podijeli svoje iskustvo i ispriča ukratko svoj proces fizičkog i psihičkog oporavka.
“Stradala sam u prvom srednje, sa 15 godina, nakon neuspješne operacije skolioze. Točnije, sama završna operacija je uspješno prošla, ali par dana nakon iste doktor me obavijestio da mora pričvrstiti jedan šaraf i da je to rutinska operacija od 15 minuta. Nažalost, ta naizgled jednostavna operacija je rezultirala paraplegijom, tj. nepokretnošću i gubitkom osjeta u mojim donjim ekstremitetima.
Rekla bih da je fizički oporavak nakon spinalne ozljede puno brži i lakši, nego psihički koji je dugotrajniji, trnovit i iziskuje svladavanje brojnih barijera. Osjećaje i misli koje doživljavate nakon proživljene traume, teško je opisati u par riječi i zasigurno ne stanu u ovaj članak. Nakon prvotnog šoka i nevjerice, ušla sam u fazu negiranja i ulijevanja lažne nade. Čvrsto sam vjerovala da ću ponovno hodati i svakog dana sam doživljavala neuspjeh jer sam svakog dana iznova očekivala pokret noge koji se nikada nije dogodio. Sada sam svjesna da je to bio pokušaj bijega od bolne spoznaje – zaista neću više hodati i moram se prilagoditi životu u kolicima. Višemjesečna rehabilitacija u toplicama je zahtijevala svladavanje brojnih novih tehnika – oblačenje, prebacivanje, obavljanje higijene i toaleta, svladavanje kretanja u kolicima, povratak samostalnosti… Paralelno s time, morala sam učiti i polagati ispite kako bi uspješno završila prvi razred gimnazije. Iako sam tada bila bezvoljna i bez snage, motivirala me činjenica da ću zadržati ekipu iz srednje škole. Uz podršku obitelji i prijatelja, cijeli taj proces je bio puno lakši i izdržljiviji.
S povratkom iz toplica i u srednju školu, došli su novi izazovi. Najveći strah mi je bio kako se vratiti u školu u koju sam do prošle godine išla hodajući? Kako ću istu pohađati s obzirom na to da je na katu? Ponovno bezbroj pitanja koje je trebalo savladati, a s podrškom bližnjih su i te prepreke uspješno savladane. U želji da postanem potpuno samostalna, nedugo nakon osamnaestog rođendana položila sam vozački ispit. To je bio najveći korak u mojoj samostalnosti i najbolja odluka koju sam donijela. Veliku, možda i najveću ulogu, u mom fizičkom i psihičkom oporavku nakon spinalne ozljede imao je sport – točnije stolni tenis. Na nagovor sadašnje trenerice, nedugo nakon ozljede počela sam se baviti stolnim tenisom. Uz sport sam brže vratila mišićnu masu, lakše svladavala transfere, upoznala osobe koje su proživjele sličnu situaciju, povratila izgubljeno samopouzdanje, počela pohađati međunarodne turnire, osvajati medalje, putovati…
Preko sporta sam upoznala i sadašnjeg zaručnika koji je slučajno došao na trening u pratnji moga prijatelja iz kluba. Po završetku srednje škole, upisala sam studij Psihologije koji sam ove godine i završila. Sada, kada pogledam unazad, cijeli ovaj proces oporavka i prihvaćanja je bio trnovit i skokovit. Nije uvijek sve išlo po planu, zahtijevalo je puno truda, rada na sebi, preispitivanja i upoznavanja nove sebe. Za kraj, želim podijeliti par najvažnijih stvari koje sam iz cijelog tog složenog procesa prihvaćanja naučila:
1. Dopusti si osjetiti sve emocije – tijekom procesa tugovanja, mogu se pojaviti različite emocije: tuga, ljutnja, strah, osjećaj praznine i usamljenosti, bespomoćnost, čežnja za izgubljenim, osjećaj krivnje… Osvijesti kako se osjećaš u pojedinom trenutku, budi nježan prema sebi te svjestan da ne postoji normalna ili nenormalna reakcija na proces tugovanja i da svatko na isti reagira drugačije.
2. Prakticiranje zahvalnosti – proces prihvaćanja koliko god bio bolan i težak, ima i svoje pozitivne aspekte. Osobno mi je pomogao upoznati neku novu sebe, sve moje jake strane (ali i mane), naučio me prepoznati osobe na čiju podršku uvijek mogu računati. Najveći skok u psihološkom oporavku sam doživjela kada sam prebacila fokus sa onoga što nemam, na ono što sve imam u životu. Ipak, ovakav način razmišljanja je zahtijevao vrijeme te imajte na umu da ovo nije dobro reći osobi koja je u dubokom žalovanju jer nema još kapacitet za takav način razmišljanja.
3. Usvoji nove vještine – možda se naizgled čini teško usvojiti neku novu vještinu kada ostaneš bez funkcije pojedinog dijela tijela, ali puno toga je moguće uz dovoljno truda! Znam osobu bez obje ruke koja igra vrhunski stolni tenis (ustima!).
4. Vjeruj u sebe – vjeruj da ćeš uspjeti te se pokušaj sjetiti kako si prije rješavao/la teške situacije u životu. Koje su tvoje osobine koje su ti u tome pomogle?
5. Prihvaćanje stvarnosti gubitka – gubitak se dogodio i više ga ništa ne može izbrisati. Koliko god bolno ti bilo u ovom trenutku prihvati stvarnost onakvom kakva jest, pokušaj izvući iz nje najbolje što možeš i osvijestiti da postoji kvalitetan život i nakon spinalne ozljede. Znači li to da ja više ne želim hodati, ako sam prihvatila svoje stanje? Apsolutno ne! Znaju mi se pojaviti osjećaji nedostajanja, pogotovo oko datuma stradavanja. Taj datum me uvijek podsjeti na život prije ozljede, jave mi se osjećaji nedostajanja hodanja, osjećaja da se popnem sama na brdo na koje sam išla kao mala, osjetim pijesak pod nogama dok hodam plažom… No, ti osjećaji stvore u meni više nostalgiju, nego tugu i traju kratko. Nešto slično kao kada se prisjetim voljene osobe koja više nije tu. Poželim da je tu i rado je se sjetim, ali sam svjesna da je više nema.
I da odgovorim na pitanja sa početka ovog članka: Možda neću više moći hodati, ali mogu živjeti ispunjen život i ostvariti sve ono o čemu sam maštala.
